Cimerica je prava kur*a

Nakon nekoliko neuspjelih veza koje su najčešće završavale suzama i dubokom boli te riječima “koja budala”, sa svoje dvadeset i dvije godine konačno sam uspjela pronaži muškarca svojega života.
Sreli smo se sasvim slučajno. Izgledalo je kao scena iz kakvog filma u kojemu meni, pri ulasku u tramvaj što je išao do mog dijela grada, ispadne iz naručja nekoliko bilježnica koje sam nosila s predavanja. U samoj nemoći, natrpana svim i svačim, pokušala sam se sagnuti da pokupim bilježnice no on me pretekao. – Izvoli – rekao je taj mladić, na prvi pogled naprosto neuočljiv i posve različit od svih onih ostalih, mišićavih i zaglađenih, naprosto pravih svinja. – Hvala, zaista hvala – rekla sam ja primajući u pune ruke svoje bilježnice. – Ja žu ti ih pridržati ako ne možeš. Gdje silaziš? – Na trećoj stanici – odgovorih dok sam očima promatrala ovog uljudnog dečka. Odmah smo započeli i razgovor iz kojega sam doznala mnogo sitnica o tom mladiću koji se zvao Miro i koji je studirao na istom faksu na kojem sam i ja studirala. Kada sam izišla i on mi je pružio stvari koje mi je do tada držao, nasmijao mi se na poseban način i ja sam bez razmišljanja bila zaljubljena do ušiju. Jedva sam čekala početak tjedna da sretnem tog dečka na fakultetu ali njega nigdje nije bilo.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*